»Biti glumac, a ne glumiti znači nositi križ cijeli život!«
Kava s glumcima već se četiri godine održava u HNK Zadar, a radi se o inspirativnom druženju s talentiranim glumcima koje omogućava mladima da se upoznaju sa svijetom glume. Na događaj se okupljaju ljubitelji kazališta i učenici kako bi zavirili iza kulisa. Ovoga puta, u petak, 17. siječnja, svoju nam je priču ispričalo karizmatično lice kazališta i filma Alen Liverić.
KAKO JE POČELO?
Liverić je svoju glumu započeo u HNK Rijeka, zatim je prešao u HNK Varaždin, da bi se vratio na riječku pozornicu. Na kraju je odlučio ostati u Zadru, odakle i vuče svoje obiteljske korijene, ističe kako voli Zadar i Zadrane jer cijene njegov rad. »Stalno ističem da volim biti u Zadru jer je, uz svoju okolicu, stvarno raj na zemlji – ovo što mi imamo tu nema baš svugdje«, govori Liverić. Sjeća se kako mu je prva ljubav bila crtanje, no ubrzo nakon toga prešao je na glazbu, a do glume došlo je sasvim slučajno, bolje rečeno, gluma je pronašla njega. »Moja glumačka priča započinje u srednjoj školi za vrijeme Jugoslavije. Jedna profesorica je zapazila moj glas i odabrala me da čitam pozdravno pismo na štafeti za druga Tita. Tada su me zapazili iz dramske skupine i pozvali me da uskočim kao zamjena za glumca koji se razbolio. Kasnije me voditelj te dramske skupine pripremao za Akademiju i sve ostalo je povijest«, otkrio nam je Alen Liverić.
»NIČIJI SIN«
Dotakli smo se potom i filma, tj. Alenove uloge u nagrađivanom filmu Ničiji sin koja mu je promijenila pogled na svijet. Igrao je veterana domovinskog rata koji je izgubio noge te nam je otkrio kako se pripremao za tu ulogu: »Proveo sam tri mjeseca u kolicima. To su takve psihološke prepreke. Ne samo zato što uloga koju sam igrao nema noge već je bio PTSP-ovac.« Ističe kako nikad nije dobio viši pljesak nego nakon premijere Ničijeg sina. »Kad sam izašao nakon dodjele nagrade, ljudi su ustvari bili u šoku jer su očekivali stvarnog invalida. Više su me puta zvali da se opet dođem pokloniti. To je bilo iskustvo za pamćenje«, rekao je.
PITANJA UČENIKA
I naši učenici Klasične gimnazije Ivana Pavla II. postavljali su pitanja. »Kako je došlo do uloge na Larinom izboru?« na što se glumac nasmijao i jednostavno odgovorio da je dobio poziv i rekao može. »Preferirate li više glumu u kazalištu ili glumu pred kamerama?« bilo je jedno od pitanja s odgovorom: »To su dvije različite glume. Slične, ali opet film mi je nekako prirodniji. Preferiram i jedno i drugo iako možda malo više film.« Nadalje, Liverić podcrtava: »Najvažniji je glumački alat empatija, glumac treba znati pokazati sve emocije, one nas čine ljudima i tu ljudskost treba znati prenijeti na publiku!« U svojoj ljubavi prema glumi Alen Liverić otkriva sebe samoga, svoje osjećaje i karizmu – gluma je njegov poziv, a mladima koji žele ići putem glume savjetuje da se ne skrivaju i da prate svoje snove jer: »Biti glumac, a ne glumiti znači nositi križ cijeli život!«
Tara Trešin, 3.b
